Porodice šehida u Tuzli: Uz neopisivu bol živimo dan za danom

Polaganjem cvijeća i učenjem dove na spomen-obilježju koje se nalazi na mezarju u tuzlanskom naselju Moluhe danas je obilježen Dan šehida.
bilaskom šehitluka porodice poginulih, saborci, rodbina i prijatelji prisjetili su se onih koji su svoje živote dali braneći Bosnu i Hercegovinu.

Među njima je bila i Sabira Aličić, Fatihu je proučila svom mužu Sulejmanu koji je poginuo u Vozući.

“Muž mi je stradao 1995. godine, pred samo okončanje rata u BiH. Iza njega sam ostala sa sinom i kćerkom koji su tada imali 15 i devet godina. Ova tragedija posebno je utjecala na sina, koji je dugo nakon toga proživljavao traume. Sama sam se borila da ga ‘otrgnem’ od svega toga”, priča nam Sabira.

Nastavlja ističući da je dvije decenije nakon okončanja rata u našoj zemlji težak život porodica šehida.

“Država se malo brine o našoj djeci, odnosno djeci koja su ostala bez jednog od roditelja. Kada je riječ o novčanoj naknadi, nakon što na osnovu stečenih godina izgube pravo na finansijsku pomoć, za državu oni više i ne postoje. Nigdje ih nema. Prepušteni su nama, roditeljima koji smo ostali živi, da se brinemo o njima”, dodaje Sabira.

Neopisivu tugu i bol u srcu nosi i Ismet Rekić koji je 1995. godine u Vozući izgubio sina Admira koji je stradao u 22. godini. Iza njega su tada ostale supruga i kćerka koja je u to vrijeme imala godinu i 10 mjeseci, brat otac i majka.

“Djevojčica ga nije uspjela ni zapamtiti. Danas je odrasla djevojka koja ide na fakultet. Moja porodica i ja sada živimo dan za danom. Bol i tuga su neopisivi. Kao roditelja poginulog borca i kao ratnog vojnog invalida za sve ove godine niko iz boračkih udruženja mene i moju porodicu nije posjetio. Bogu hvala, nisam pohlepan i ne treba mi ništa, samo bi mi značilo da me bilo ko upitao kako sam”, kaže nam Ismet.

Predsjednica Organizacije porodica šehida i poginulih boraca Grada Tuzle Sabira Mićanović ističe da svi oni koji su dali svoje živote za odbranu BiH, odnosno države u kojoj danas njeni građani mirno žive, nikada ne smiju biti zaboravljeni.

“Roditelji su očekivali da ih sinovi sahrane, međutim dogodilo nam se to što se dogodilo. Prošlo je već nešto više od 20 godina, a supruge stradalih su podigle djecu koja su danas doživjela da faktički budu administrativno mrtva. Kad izađu iz prava o njima apsolutno više niko ne brine. Vrlo je važno da se o njima, ali i svim ostalim članovima porodica brine ova država. Niko ih ne smije ostaviti na cjedilu”, poručuje Mićanović.
(klix)

Podijeli sa ljubavlju