Ukop u Bratuncu: Najmlađa žrtva imala samo devet godina, danas ukopan pored majke

- in BiH
442

Salmir Hodžić imao je svega devet godina u trenutku smrti i najmlađa je osoba koju će ove godine ukopati na šehidskom mezarju Veljaci u Bratuncu. Salmirov tabut spustit će u mezar pored njegove majke, dok posmrtni ostaci njegovog godinu i po starijeg brata Elvisa još uvijek nisu identifikovani.

Prošlo je trideset godina otkako je Suvadina Mujić posljednji put vidjela svoje bratiće Salmira i Elvisa, roditelje, ali i druge članove porodice u bratunačkom selu Suha.

Mujić je u proljeće 1992. godine za Bajram došla posjetiti roditelje, kao i snahu Sabru, te Salmira i Elvisa. U sjećanju joj je ostala slika Salmira i Elvisa kako se igraju sa njenom djecom.

“Djeca kao djeca, nisu znala šta je rat”, kaže ona za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH).

Kada je krenula kući, kako govori, uz Salmira i Elvisa, ispratila je i njena majka Zineta. Mujić je, prisjeća se, rekla Salmiru i Elvisu da će se vratiti dok donese nešto gardarobe djeci.

“Moja mati meni govori: ‘Vrati se, nemoj biti dugo, makar za dva-tri dana dođi.’ Nikad ja više nisam otišla, niti ih vidjela. Nisam vidjela više ni roditelje, ni njih. Nikog više nisam vidjela”, govori tiho Mujić u svojoj kući u Tuzli.

Salmir je identifikovan ove godine kao najmlađi od četiri osobe koje će dana biti ukopane na šehidskom mezarju Veljaci u Bratuncu. Prema Mujić, pronađen je mali broj kostiju, bez lobanje, a oštećenja od vatre otežavaju identifikaciju posmrtnih ostataka. Njegova majka je ukopana 2012., a ove godine će on biti ukopan kraj nje.

Mujić kaže da su početkom rata njeni roditelji, snaha, Salmir, Elvis i drugi članovi porodice živjeli u porodičnoj kući njenog oca Osmana koji je bio nepokretan. Njena majka nije htjela ostaviti oca, a snaha je također odlučila da ostane sa Salmirom i Elvisom.

Početkom maja, prema informacijama koje ima Mujić, porodična kuća je zapaljena, a do sada su iz te kuće identifikovani posmrtni ostaci tri osobe među kojima su njena majka Zineta i snaha Sabra.

“Mi smo čuli da je bila naredba u Bratuncu, kad su nekakve Raše u Glogovoj poginule, da i oni redom krenu da ubijaju sve, gdje god koga nađu. (…) Neće niko da kaže istinu ko ih je ubio, ko je taj zločin počinio. Nikad niko nije odgovarao do sada, ni osuđen. Ništa ne znamo”, govori Mujić.

Njen brat, Salmirov i Elvisov otac koji je poginuo padom Srebrenice, pričao joj je tokom rata da je vidio kako je šporet u kući bio izrešetan mecima te su se tješili da su članovi njihove porodice prvo ubijeni, pa tek onda zapaljeni.

Dok pokazuje njihove slike, Mujić kaže kako su Salmir i Elvis bili dobra i živahna djeca, da su donijeli radost kad su se rodili. Nakon 30 godina od četveročlane porodice koja je nastradala u ratu, čeka se identifikacija Elvisovih posmrtnih ostataka.

Mujić ne gubi nadu da će ti, kao i posmrtni ostaci njenog oca biti uskoro identifikovani, kako bi ih možda već naredne godine ukopala.

“Tuga jeste, ali koliko je tuga, toliko mi je srce puno da ima njegov nišan, da su ta djeca postojala, da imaju rodne listove. S jedne sam strane tužna, a s jedne strane sam sretna što će se to dijete ukopati tu pored moje i njegove majke”, kaže Salmirova tetka.

Ranac očevih uspomena

U šehidskom mezarju Veljaci ove godine Bekir Mehić će ukopati svog oca Saliha, koji je nestao u junu 1993. godine na području mjesta Lolići.

“Prošle godine, nekad u septembru, nazvao me amidža i obavijestio me da su pronašli moga babu. Nekih 29 godina nisam znao ništa o njemu”, govori Mehić kroz suze.

Njegov otac je imao 28 godina kada je nestao, a on i nema sjećanja na njega s obzirom da je tada imao svega dvije i po godine.

“Bio sam mali, ja nemam nekakva sjećanja da bih ga mogao opisati kakav je bio, ali, prema pričama ljudi koji su ga poznavali, kažu da je bio izuzetno dobar čovjek koji je volio djecu. Bio je dobar za sve, ali nije bio dobar za sebe”, kaže Mehić.

On pojašnjava kako početkom rata njegov otac, koji je obavljao građevinske radove u Švicarskoj, nije htio ostati u toj zemlji nego se vratio u BiH.

Tada se Mehić sa majkom, djedom, nanom i drugim članovima porodice nalazio u mjestu Hrnčići, a o povratku oca je slušao od drugih ljudi.

“Bili smo tu u selu i ne sjećam se apsolutno njegovog dolaska, ali znam po pričama ljudi tu u selu kada je babo došao. Opisivali su ga kao viteza na bijelom konju koji se pomolio tamo odnekle i zaista je došao na konju”, kaže on.

Dok priča o svome ocu, Bekir ispred sebe drži uspomene koje ima na njega, među kojima su slike, ali i dnevnik koji je njegov otac pisao. Pokazuje kako često dijelovi koje je pisao završavaju sa molbom Bogu za spas ljudi, te pojašnjava kako je otac bio veliki vjernik.

Ove uspomene smatra blagom i priča da ih ima zahvaljujući jednom rođaku kojeg je njegov djed zadužio da ih prenese 1995. godine do Tuzle. Tada šesnaestogodišnji rođak je, prema Mehiću, zaboravio ranac sa tim stvarima tokom puta te se vratio po njih.

Bekir kaže kako su tokom godina gubili nadu da će saznati išta o ocu. Ipak, pronađen je u mezaru kod džamije u Voljavici, a identifikovan prošle godine.

“Često sam molio Boga da makar pronađem njegove kosti, da mu mogu otići na mezar i proučiti Fatihu, da znam gdje je, i hvala Allahu koji mi je uslišio tu molbu jer veliki broj ljudi i dan-danas vrši tu potragu za svojim i pitanje je da li će ih ikad pronaći”, govori Bekir.

Posjete grobnicama i postavljanje spomen-ploče

Predsjednica Udruženja “Žena Podrinja” Bratunac Šuhra Sinanović kaže kako se stradanje Bošnjaka iz Bratunca kroz različite aktivnosti obilježava tokom čitavog maja. Među aktivnostima su posjete grobnicama Borkovac, Glogova, Suha, a 10. maja je u Suhoj postavljena spomen-ploča.

Do sada je u šehidskom mezarju Veljaci, kako kaže, ukopano 306 osoba. Također pojašnjava da su neke porodice ukopale svoje najmilije na privatna mezarja, zbog čega izražava žaljenje.

“Iako će oni biti na spomen-zidu, imena svih nestalih i poginulih, bit će mi žao onih koji su otišli privatno, a nisu tu gdje je planirano da se ukopaju u mjestu Veljaci”, govori ona.

Za zločine počinjene na području Bratunca pred Haškim tribunalom i Sudom BiH osuđeni su Radovan Karadžć, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić i Miroslav Deronjić, Najdan Mlađenović, Mirko Todorović, Miloš Radić, dok je u toku predmet protiv Milana Trišića.

Izvor: Detektor.ba

Podijeli sa ljubavlju